Jaska

Kapela Sv. Duha nalazi se nadomak centra grada, no ipak u dijelu grada kojeg jaskanci nazivaju Gornja Jaska. Prilika je ovo da razjasnimo sve nedoumice oko dvostrukog naziva grada. Naime, ima i onih koji misle da su Jastrebarsko i Jaska dva grada. O kraćem nazivu za naš grad, nazivu „Jaska“, Nino Škrabe u knjizi o Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Jastrebarsko 1889.-1997. kaže: „Radi se u stvari o skraćivanju imena u latinskim poveljama, kao na primjer u povelji izdanoj 19. ožujka 1574., u kojoj se ime naselja prvi put navodi kao potpuno – Jaztrebarska, a zatim skraćeno – Jazka, a nad skraćenim imenom kao oznaka skraćivanja stavljena je jedna vodoravna crta. Tako su pisari mjesto Jaztrebarska pisali skraćeno Jazka, a s vremenom i bez crtice za skraćivanje te na posljetku sa s i bez z i tako je nastala i ostala Jaska.“ Kapela je smještena na križanju Ulice Vladka Mačeka, glavne ulice koja prolazi sredinom grada, i Ulice bana Josipa Jelačića koja vodi prema tzv. Centrali (sportsko rekreativnom centru), a u nastavku prema naseljima Zdihovo, Donja i Gornja Reka, te dalje prema Plešivičkom vinogorju. U kapeli se tijekom godine ne održavaju misna slavlja, no uoči blagdana Duhova tihi svjedok vremena oživljava, otvara svoja vrata za već tradicionalne kulturne i duhovne sadržaje (recitatorsko-glazbena večer u organizaciji Ogranka Matice hrvatske, duhovsko bdijenje u organizaciji župe, te svete mise na blagdan Duhova i Duhovski ponedjeljak). Vjernici, kao i ljubitelji lijepe riječi i klasične glazbe ne samo Jaske već i okolnih mjesta, pohode tih dana kapelu, dok se davnih godina (1478.) tom prigodom održavao i sajam. Kapela se spominje u spisima već 1346. godine. Današnji izgled neogotičkog stila s novim svodom i zvonikom dobila je u drugoj polovici 19. stoljeća. Glavni oltar neobaroknih oblika sa slikama silaska Duha Svetoga na Mariju i Apostole postavljen je 1852. godine o čemu svjedoči godina upisana u uglu slike. Neogotički bočni oltar sa slikom Svete obitelji postavljen je nakon obnove, odnosno krajem 19. stoljeća. Svetište s trostranim završetkom očuvano je iz starije građevine. Ministarstvo kulture 28. travnja 2005. godine Kapeli Sv. Duha dalo je status zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske. Ujesen 2009. godine na kapeli je obnovljeno krovište, a 2016. sanirani su joj i temelji te je i obnovljena ograda koja je okružuje.  

Izvori:

Škrabe, N. (1997.), Dobrovoljno vatrogasno društvo Jastrebarsko 1889.- 1997., Jastrebarsko: DVD Jastrebarsko, str. 42.

Bradić, N. „Sakralna graditeljska baština Jastrebarskog i okolice“, u Potrebica F., Matešić, K (ur.) (2001.), Jastrebarsko 1249.-1999., Jastrebarsko: Naklada Slap, Gradsko poglavarstvo, str. 258.)

Gradski muzej i galerija nalaze se na glavnoj ulici, na samom rubu centra grada, iza zidova preuređene zgrade negdašnje stare gradske vijećnice sagrađene 1826. godine. Osnivač mu je Ivica Škrabe (1921.-1985.) koji je još u prostorijama dvorca Erdödy 1966. godine pokrenuo Zavičajni muzej Jastrebarsko. On čuva, baš kao srce grada, vrijedne uspomene i dokumente koji opisuju prošli život jaskanaca. U prizemlju se nalazi galerijski prostor u kojem se izmjenjuju izložbe domaćih, ali i uvijek dobrodošlih umjetnika drugih sredina. Ostali postav je stalan i podijeljen u nekoliko tematskih cjelina ili zbirki. Čim zakoračite u prvu prostoriju, dočekat će vas ponos svih jaskanaca: do danas sačuvana Bula (povelja) Bele IV kojom je 12. siječnja 1257. Jastrebarsko dobilo status slobodnog kraljevskog trgovišta. Ući ćete zatim u građansku povijest Jaske od 13. do prve polovice 20. stoljeća, kroz vrijednu zbirku dokumenata, predmeta iz svakodnevnog života, fotografija i namještaja. Obilaskom muzeja vidjet ćete i dugu tradiciju obrtništva; prikaz seljačke sobe, koja je prijelaz prema etnografskoj zbirci u potkrovlju muzeja. Između mnogobrojnih eksponata izdvajamo rijetki primjer očuvane jaskanske nošnje iz razdoblja 18. i početka 19. stoljeća koja je jedinstven primjerak građanske nošnje u Hrvatskoj. Dio stalnog postava posvećen je i jaskancima važnim osobama i djelatnostima. Tu su portreti važnih povijesnih osoba iz umjetničkog, političkog i duhovnog života. Jedna je prostorija u potpunosti posvećena povijesti grofova Erdödy koji su imali velik utjecaj na povijest grada. Ti eksponati ostavština su dviju strasti posljednjeg grofa loze Erdödyja, Stjepana Erdödyja (1848.-1922.); lova i fotografije. Nezaobilazno je bilo posvetiti prostor i povijesti vatrogastva čija je tradicija ponos grada, kao i svi oni koji su svoje vrijeme, trud i živote ugradili u ovaj plemeniti poziv. Tu je i postav posvećen najznačajnijem jaskanskom političaru Vladku Mačeku (1879.-1964.). Muzej grada važno je mjesto, kako za putnike koji istražuju nove prostore, tako i za putnike kroz vrijeme; djecu koja nasljeđuju našu baštinu, te je neophodno da znaju vlastitu povijest na kojoj stoji njihova sadašnjost i na kojoj će graditi svoju budućnost. Svaka je prošlost, ne zaboravimo, bila nečija sadašnjost i nečija budućnost. Preporučamo posjetiti muzej i galeriju, osobito u Noći muzeja kada se nudi popratni kulturno-umjetnički program; koncerti, večeri poezije, prezentacije i mnogi drugi zanimljivi sadržaji.

Izvor:

Gradski muzej i galerija (2019.) Turistička zajednica grada Jastrebarskog, https://www.tzgj.hr/hr/sto_vidjeti/gradski_muzej_i_galerija.html

Da se 1883. godine u Jaski nije dogodio požar u kojem je u središtu grada izgorjelo nekoliko drvenih kuća, možda „Strossa“ kakvog ga poznajemo danas ne bi ni bilo. Taj nemili događaj stvorio je slobodan prostor u samom centru grada, na pola puta od Kapele Sv. Duha do župne crkve te se na tom mjestu počeo formirati novi gradski trg. Do tada je funkciju glavnog gradskog trga imalo ljevkasto proširenje nadomak župne crkve; današnji Trg Alojzija Stepinca. Sadašnji izgled trga uvjetovale su dvije odrednice; zapadno, glavna prometnica oko koje se uzdužno formirao grad, te južno ulica koja je vodila prema dolini Kupe. 1888. godine zasađen je uz prometnicu drvored divljih kestenova, koji i danas prate glavnu ulicu. Okružuju ga lijepi primjeri građevina: historicističke prizemnice, secesijska zgrada sadašnjeg sjedišta Grada Jastrebarskog, stambena kuća sagrađena u stilu art dekoa, a na sjeveru završava zgradom na čijem se uglu, na glavnoj prometnici (Ulici Vladka Mačeka), nalazi i novouređeni Turističko-informativni centar za posjetitelje u kojem možete dobiti sve relevantne informacije vezane uz povijesno kulturnu baštinu našeg grada, kao i informacije o aktualnim događanjima, destinacijama, ugostiteljskim i smještajnim kapacitetima. Od sredine 20. stoljeća središnji prostor trga čine četiri pravokutna polja uređena perivojno, sa zasađenim zelenilom koje uz postavljenje klupe čine ugodan prostor za odmor ili druženje. Između njih je popločena šetnica s centralnim prostorom. Trg je oduvijek bio mjesto okupljanja, kako mladih ljudi, tako i obitelji s djecom i starijih sugrađana. Tu danju zvoni dječji, a s večeri smijeh mladosti. Krošnje kriju šapat mnogih tajni, a na granama počivaju sjećanja ostarjelih šetača. Iz tog razloga krasi ga i Spomenik obitelji, kiparice Milene Lach, koji predstavlja susret svih generacija. Upravo to susretanje jedna je od važnih uloga ovog trga. Kao što je muzej srce, glavni je trg duša grada. Tu se u mnogobrojnim prilikama pokazuju vještine, talenti i proizvodi jaskanaca i njihovih gostiju. Tu se dolazi vidjeti što se novoga nudi, ali se i pridaje pažnja tradiciji. Susreću se poznata i upoznaju nova lica, kroz mnoge kulturne, umjetničke, sportske i političke manifestacije, prodajne izložbe i sajmove. U svakom slučaju, kada „skoknete do Jaske“, provjerite događa li se štogod na „Strossu“.

Izvor:

Brošura Trg Josipa Jurja Strossmayera u Jastrebarskom (od nastanka do novog uređenja), izdavači: Grad Jastrebarsko; Gradski muzej Jastrebarsko; Gradska galerija Jastrebarsko.

Obiteljska kuća u kojoj je živio David Starčević, a nekoliko godina i njegov stric Ante, nalazi se niže Strossmayerova trga na glavnoj cesti. Ante Starčević je u Jastrebarskom potražio utočište (1873.–1878.) od mnoštva progona koje je doživljavao zbog svojih ideja, političkog i književnog djelovanja. Sklonio se tu nakon sumnje na sudjelovanje u Rakovačkom ustanku, zbog koje je bio uhapšen, te je iza dugogodišnjeg suđenja proveo dva mjeseca u zatvoru. Strpljiva upornost u promicanju ideje samostalne hrvatske države koja ga je odlikovala, učinila ga je omiljenim i izuzetno cijenjenim u narodu, koji mu je nadjenuo naziv „Otac domovine“. Bio je pristaša hrvatskog narodnog preporoda, branio je hrvatski jezik, kritizirao mađarsku hegemonističku politiku, ali jednako tako i ideju sveslavenske narodnosti te „slavjanskog bratstva“ za koje kaže: „jer za te sanjarije bez svakog sadržaja nema temelja u prošlosti, nema razloga u sadašnjosti, ni izgleda u budućnosti“. Rođen je u Žitniku nedaleko Gospića (1823.- 1896.), studirao je filozofiju, teologiju koju je napustio kao i svećenički poziv te je postao profesor, a zatim odvjetnik. Osim u politici, kao osnivač Stranke prava i saborski zastupnik, ostavio je traga u mnogim područjima; filozofiji, povijesti, književnosti. Jedna od njegovih „pouka“ kaže: „Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke - što menja gospodare“. David Starčević (1840.-1908.) dijelio je sa svojim stricem ideju pravaštva i težnju za samostalnošću Hrvatske, no činio je to gorljivo do te mjere da je Hrvatskom saboru izazvao incident koji je bio presudan za njegovo političko djelovanje. Nakon žustre rasprave u sabornici izazvao je napad na bana Héderváryja (zastupnik Juraj Gržanić udario ga je „nogom u tur“), pa je tako ban, koji je baš naumio izaći, bio izbačen iz sabornice. Budući da je uza sve to već bio sumnjičen i za Rakovački ustanak (mada mu se to nije moglo dokazati), nepoštenim ga se načinima (lažnom prijavom i optužbom) pokušalo ukloniti iz političkog života. Upravo to učinilo ga je junakom hrvatske mladeži i još jednim miljenikom hrvatskog naroda. Zalagao se i za modernizaciju školstva i otvaranje škola s hrvatskim nastavnim jezikom. Umro je u Jastrebarskom, a prepraćen od velikog mnoštva, te pokopan u Šestinama u blizini groba svoga strica Ante Starčevića.

Izvor:

Szabo A., Vinšćak T. „Znamenite ličnosti“, u Potrebica F., Matešić, K (ur.) (2001.), Jastrebarsko 1249.-1999., Jastrebarsko: Naklada Slap, Gradsko poglavarstvo, str. 354. i 358.

Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X

Spomenik se nalazi u centru grada ispred zgrade općinskog suda na glavnoj ulici (Šetalište braće Kazić). Autor mu je Mika Šnjarić. Vladko Maček bio je istaknuti političar i pravnik. Rođen je u Jastrebarskom 20. srpnja 1879. godine gdje je pohađao i pučku školu; u Zagrebu završio klasičnu gimnaziju, te studij prava, gdje je promoviran za doktora. Bio je osnivač i predsjednik Hrvatskog sokolskog saveza. Bio je čovjek kojeg je hrvatski narod prihvatio kao vođu i najvjernijeg sljedbenika politike Stjepana Radića, te je na mjesto predsjednika Hrvatske seljačke stranke i izabran nakon Radićeve pogibije. Stranku je vodio mudro i odmjereno, pokušavajući u povijesnim previranjima pronaći za svoj narod rješenja koja su ga, ako ne dovela do samostalnosti i neovisnosti, makar tim težnjama približila. Kao takav, budući da je bio aktivno uključen u politički život, bio je proganjan, zatvaran, stavljan pod nazor, pa čak i u logor, od strane mnogih vlastodržaca i političkih sustava. 26. kolovoza 1939. sporazumom Cvetković-Maček doveo je do stvaranja Banovine Hrvatske (imala je bana, bansku upravu i sabor, autonomiju u zakonodavstvu, upravi i sudstvu). Mada od mnogih kritiziran, taj je sporazum bio svojevrsni temelj budućeg federalizma. Maček nije prihvatio odcjepljenje Hrvatske pod Njemačkom zaštitom, kao zagovornik „politike čekanja“. U početku je ipak podržao NHD, ali se uskoro povukao u Kupinec, gdje je živio pod prismotrom. Distancirao se i od partizana i od ustaša, da bi 6. svibnja 1945. otišao u emigraciju (Pariz, Washington). Tamo je također politički aktivan te postaje član Odbora za slobodnu Europu. Za života nije dočekao ispunjenje svojih političkih težnji, te je umro u emigraciji 15. svibnja 1964. godine. Na isti dan 1996. godine, prenesen je na zagrebački Mirogoj gdje danas počiva. Vjerojatno ste već čuli parolu „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ koju je koristio Josip Broz Tito ili za pojam „željezna zavjesa“ koju je koristio Winston Churchill. Autor te parole upravo je Vladko Maček, a prvi je upotrijebio i pojam željezna zavjesa. “Moj život više ne pripada meni i mojoj obitelji, nego hrvatskom narodu” njegova je izjava koja najbolje opisuje predanost i posvećenost Vladka Mačeka svojoj domovini. Dan Vladka Mačeka obilježava se svake godine u Jastrebarskom i Kupincu, prigodnim kulturno-umjetničkim programom, svečanom sjednicom, izložbama i drugim događanjima.

Izvori:

1. Szabo A. „DR. VLADKO MAČEK“, u Potrebica F., Matešić, K (ur.) (2001.), Jastrebarsko

1249.-1999., Jastrebarsko: Naklada Slap, Gradsko poglavarstvo, str 369.

2. Vladko Maček (2019.), Wikipedija: Slobodna enciklopedija

Jastrebarsko je od 1809. do 1813. u doba Napoleona bilo dio Ilirskih provincija (slovenske i hrvatske zemlje pod francuskom vlašću, naziv im dolazi od naziva starosjedioca Ilira). Iz tog vremena datira jedna od najstarijih jaskanskih zgrada koju jaskanci znaju kao Napoleonova bolnica (u kakvom je svojstvu tada i bila) ili Šubarova kuća jer je potom bila u vlasništvu obitelji Šubar. Nalazi se nasuprot župne crkve, dakle na glavnoj ulici koja u ovom dijelu nosi ime Šetalište Braće Kazić. Primjer je kvalitetno oblikovane profane arhitekture javne namjene s početka 19. stoljeća. Dvokatnica je pravokutnog tlocrta. Prostorno je simetrično organizirana, što je naglašeno ulaznim predvorjem i drvenim stubištem smještenim u središnjem dijelu zgrade, dok se prostorije nižu uz oba pročelja s pristupom iz središnjeg hodnika koji prolazi duljom osi zgrade. Prizemlje i jedna prostorija na katu su svođeni, dok su ostale prostorije natkrivene stropom. Prvobitan raspored prostorija u velikoj je mjeri ostao sačuvan. Građena je manjim dijelom od opeke, dok veći dio čini drvena građa žbukanih zidova. Pregradni su zidovi također drveni. U dvorištu su tri gospodarska objekta, od kojih najstariji datira iz 1863. godine, o čemu svjedoči kameni dovratnik s uklesanom godinom i inicijalima A. P. (inicijali vlasnika Ante Pajnića koji je zgradu kupio nakon što je korištena kao bolnica, a potom kao barutana). Druga dva sagrađena su nakon 1922. godine. Zaštićeno je kulturno dobro od Ministarstva kulture (17. prosinca 2004.) U namjeri da se sačuva, Grad Jastrebarsko obnovio je krovište, glavnu dvoranu i stolariju 2015. godine. Gornji dio zgrade koristi se za stanovanje, a u prizemlju zgrade izmjenjivali su se tijekom mnogih godina razni obrtnički ili ugostiteljski objekti.

Izvori:

Rješenje Ministarstva kulture na temelju članka 12. stavak 1. Zakona o zaštiti i

očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99) i članka 9. stavka 1.

Pravilnika o Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj

37/01) Uprave za zaštitu kulturne baštine doneseno 17. prosinca 2004. godine.

» Obnavljamo i čuvamo jaskanske spomenike kulturne baštine« (2016.) Grad Jastrebarsko,

http://www.jastrebarsko.hr/vijesti/obnavljamo-i-cuvamo-jaskanske-spomenike-kulturne-bastine/

Perivoj dvorca Erdödy nastao je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i primjer je engleskog pejzažnog perivoja (oni su nastajali uz plemićke dvorce, a sadržavali su autohtono ili egzotično bilje zasađeno u slobodnom stilu nalik na prirodni, neplanirani pejzaž, s uređenim šetnicama, mjestima za odmor i vodenim površinama). Nastavlja se na prirodnu šumu na zapadnoj strani, a istočnom se naslanja na grad odvojen od kuća potokom Reka. Tu su primjerci hrasta lužnjaka, javora, crvenolisne bukve i graba, skupine visećih smreka, ariša i šumskog bora. Od egzota ima katalpa, sofora, kao i tužnih vrba u opkopu dvorca. Na jugozapadu je jezero Park koje je nekada bilo spojeno s vodom u opkopu koji je danas isušeno područje s uređenim atrijem na južnoj strani dvorca. Zavod za zaštitu prirode 17. siječnja 1964. godine proglašava park (9,47ha) spomenikom parkovne arhitekture. Grad Jastrebarsko je nakon orkanskog vjetra 2013. godine, koji je nanio značajnu štetu perivoju, uložio mnogo truda u njegovu obnovu. Obnovljene su šetnice, postavljena rasvjeta i mostići koji povezuju otočiće u jezeru. Najznačajniji je ipak most koji prelazi potok Reku na sredini perivoja prema gradu, a postavljen je sredstvima Europske unije, Grada Jastrebarskog, a i samih građana. Građani su mu u akciji „Daj mi ime“ odabrali ime „Most Ljube Kraljević“ probudivši uspomenu na ljubav iz davnih vremena. Priča ima uporište u stvarnim događajima; zabranjenoj ljubavi grofa Stjepana Erdödyja i prelijepe cvetkovčanke Barice Zdelar. Poslužila je kao inspiracija Janku Matku za roman „Žrtva“; Ljuba Kraljević zapravo je ime lika iz tog romana. U sklopu perivoja, nasuprot dvorcu, nalazi se i Žitnica. Pretpostavlja se da je sagrađena 1549. kad je Petar Erdödy uz pomoć građana trgovišta sagradio staju i štagalj kraj dvorca, a 1552. izvršio je veće građevinske zahvate na proširenju dvorca, završivši i gradnju susjednih zgrada. Obnovljena je, a ispred nje je popločen prostor u kojem se održavaju mnogobrojne izložbe, edukacije, manifestacije, sajmovi i kulturno-umjetnički programi. Na jugoistoku perivoja nalazi se dječje igralište, a oko jezera su često jaskanski ribiči. Perivoj je omiljeno mjesto jaskanaca. Njegova tišina, mirna, zelena ploha jezera, šum potoka i najljepši zalasci sunca mame k sebi šetače, trkače, zaljubljene parove i obitelji. Oduvijek je čovjek sebi stvarao ovakve oaze. Zelen i prostran jastuk za nasloniti dušu. Za odmoriti misao. Za usporiti korak…

Izvori:

Obnova i revitalizacija perivoja dvorca Erdödy (2015.), Grad Jastrebarsko,

Perivoj dvorca Erdödy (2019.), Turistička zajednica grada Jastrebarskog, www.tzgj.hr/hr/sto_vidjeti/perivoj_dvorca_erdody.html

Žitnica se obnavlja sredstvima iz EU fondova (2011.), Grad Jastrebarsko, http://www.jastrebarsko.hr/vijesti/zitnica-se-obnavlja-sredstvima-iz-eu-fondova/

Matko, J.: Žrtva, Znanje, Zagreb, 1970.

Bačvarska zbirka obitelji Golub nalazi se uz njihovu i danas aktivnu bačvarsku radionicu, na glavnoj ulici koja u ovom dijelu nosi ime Ulica dr. Franje Tuđmana na broju 16. Osnivač joj je bačvar Mirko Golub, koji je za svoj zanat imao i majstorski ispit, a kojem se kasnije zbog povećanog obima posla pridružio i njegov brat Franjo. Danas tradiciju ovog, za jaskanski vinorodni i vinogradarski kraj važnog, obrta nastavljaju njegovi sinovi Milivoj Ivo Golub i Miroslav Jan Golub. O vrijednosti bačvarskog zanata i izradi drvenih bačava g. Golub će vam ispričati mnogo toga što zasigurno niste čuli nigdje drugdje, a o posebnosti drvenih bačava kaže: „Osnovna prednost drvene bačve u odnosu na drugo posuđe za odležavanje vina, uz aromatiku, jest 'disanje drva' odnosno mikrooksigenacija, tj. neprestano i postupno obogaćivanje vina u bačvi čistim kisikom, a čime je vino oplemenjeno mirisom, okusom, bojom, ukratko 'životom'!“ U ovoj se radionici njeguju izvorna načela izrade bačava uz pomoć tehnološkog napretka, u mjeri u kojoj to može olakšati dugotrajan proces njihove izrade, a opet vodeći računa da se ne naruše zakoni prirode koji su nenadomjestivi u ovakvoj vrsti zanata. U radionici možete vidjeti sve faze ovog zanimljivog procesa. Obitelj Golub bačvarsku je zbirku uredila i za javnost otvorila 25. svibnja 2012. u čast 50 godina od osnutka radionice. Zbirka sadrži 233 eksponata od drva, metala, rogoza i papira iz razdoblja s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. Izloženi su alati, pomagala i bačvarski proizvodi, tradicijski ručni alati i naprave kojima se nekada koristilo u izradi drvenoga posuđa (jedan od eksponata, Kimmhobel (njem.), izrađen je u bečkoj tvornici alata J. Weiss&Sohn osnovanoj 1820.). Tu su i stare fotografije tradicionalnog načina izrade bačava, kao i drveno posuđe korišteno u procesu proizvodnje vina (brente, čabri, vedra, lakomica, bačve raznih volumena i starosti). 2013. godine Hrvatska obrtnička komora bačvarskoj je radionici dodijelila status „Obrt s tradicijom“, a zbirka je od Ministarstva kulture Republike Hrvatske 15. veljače 2014. dobila status kulturnoga dobra Republike Hrvatske.

Izvori: bačvar Milivoj Ivo Golub, Gradski muzej i galerija Jastrebarsko link na njihovu stranicu http://bacvar-golub.hr http://blog.vino.hr/archives/7754

Franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije jedno je od najvrjednijih povijesnih i umjetničkih građevina jaskanskog kraja, spomenik kulture najviše kategorije. Osnovali su ga grofovi Erdödy (Petar) tijekom 16. stoljeća kao dominikanski samostan, a vjeruje se da je podignut na mjestu gdje je već stajala kapela Bl. Djevice Marije koju su sagradili stanovnici Jastrebarskog. U vremenu turskih napada dominikanci odlaze, a grof Toma Erdödy poziva u napušteni, ali obnovljeni samostan izbjegle franjevce iz Bosne (1602.). Ulica u kojoj se samostan nalazi nosi ime upravo „bana Tome Erdödyja Bakača“, pobjednika nad turskom vojskom kod Siska, koji je samostan obnovio kao zavjetni dar. Brojčano nadmoćnoj turskoj vojsci, ban se sa svojim suborcima suprotstavio vjerujući u Božju pomoć. Bila je to izuzetna pobjeda, prekretnica u ratu s Turcima, nakon koje je Ban Toma Erdödy uskliknuo: „In Deo vici!“ („U Bogu pobijedih!“). To geslo i danas stoji na njegovoj nadgrobnoj ploči u zagrebačkoj katedrali. Po dolasku franjevaca samostan se povećavao i obnavljao kroz pedesetak godina. Grof Mirko (Emerik) Erdödy oporučno je ostavio novac za gradnju svoda u crkvi, te izvršitelji oporuke (plemići Ivan i Stjepan Hrvoj) pod ljubljanskim provincijatom grade crkvu i samostan. Vidljiv je stoga utjecaj ljubljanskog umjetničkog kruga te talijanskih umjetnika, budući da su graditelji bili s tih područja. Na gotičku osnovu dominikanske jezgre i prepoznatljivih elementima renesanse, nastavlja se gradnja u stilu barokne arhitekture. Izgradnja je završena 1740., a crkva i samostan posvećeni su 1750. godine. Glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije podignut je 1734. godine, kao jedini mramorni oltar u ono doba u ovom kraju, a izradio ga je gorički kipar Giovanni de Rossi. Tu su i pokrajnji oltari i slike, posvećeni svecima franjevačkog reda, a jaskancima izuzetno važan je oltar Majke Božje Škapularske postavljen 1755. godine, koja se nalazi u kapeli istoimene bratovštine sagrađene 1734. godine. Na nedjelju nakon blagdana Gospe od Karmela (16. srpnja) ovdje se odvija proštenje na kojem se okupljaju mnogobrojni vjernici i hodočasnici. Vrijedno blago su i orgulje, kao i knjižnica koja je dugi niz godina dio samostana. Zbog nemogućnosti odgovarajućih uvjeta pohrane, neke knjige i eksponati danas se nalaze u franjevačkom samostanu u Samoboru. Tu je i mramorno svetohranište i bijeli mramorni oltar, dar kardinala Josepha Ratzingera, današnjeg Svetog Oca pape u miru Benedikta XVI. Izradio ih je varaždinski kipar Ljudevit Minđek. Samostan su 1982. na 25 godina u najam uzeli cisterciti. Nažalost, odlaskom su ponijeli sa sobom vrijedne knjige i umjetnine sakupljane kroz to razdoblje. Franjevci su se 2008. vratili u Jastrebarsko i od tada se o samostanu brine pater Velimir Tomašković. Pod njegovim se budnim okom od tada do danas odvija obnova, kako crkve, tako i samostana. Nemoguće je ovdje spomenuti sve ljepote koje ovaj dragulj krije, zato svakako otkrijte sami.

Izvori:

Bradić, N. „Sakralna graditeljska baština Jastrebarskog i okolice“, u Potrebica F., Matešić, K (ur.) (2001.), Jastrebarsko 1249.-1999., Jastrebarsko: Naklada Slap, Gradsko poglavarstvo, str. 238.

Škrabe, N. (1997.), Dobrovoljno vatrogasno društvo Jastrebarsko 1889.- 1997., Jastrebarsko: DVD Jastrebarsko, str. 49.

Toma Erdödy (2019.), Wikipedija: Slobodna enciklopedija, (stranica posjećena: 12. lipnja 2019.), https://hr.wikipedia.org/wiki/Toma_Erdődy.

Jastrebarsko – Franjevački samostan (2018.), Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda,  http://www.ofm.hr/lokacija/jastrebarsko-franjevacki-samostan/.

Spomen obilježje „Nevinoj patnji hrvatskih žrtava svih ratova“ nalazi se pred zapadnim ulazom u gradsko groblje na križanju Ulice bana Tome Bakača Erdödya i ulice Mirni put. Inicijator, idejni začetnik projekta i njegov investitor jest Udruga policije branitelja Jastrebarsko (uz potporu brojnih udruga i donatora koje su podržale ovaj projekt), a za postavljanje i uređenje okoliša pobrinuo se Grad Jastrebarsko. Spomen obilježje kružnog je oblika, a čine ga, osim centralnog križa, tambur s urezanim imenima branitelja poginulih u Domovinskom ratu, prostor za paljenje svijeća, te mjesto za kontemplaciju ili molitvu. Članovi Udruge policije branitelja Jastrebarsko, kao oni koji su obilazili mnoga mjesta pijeteta i odavanja počasti, osjetili su potrebu da i u svojoj Jaski imaju mjesto, kako sami kažu: „na kojem bi se mogla odati počast svima onima koji su se žrtvovali za ostvarenje vjekovne težnje hrvatskog naroda za samostalnošću i za vlastitom državom“. Odlučili su u suradnji s velečasnim Zlatkom Sudcem osmisliti spomenik koji bi na dostojan način predstavio njihove težnje. Tako je rođena ideja spomenika koji prikazuje impozantan lik Krista koji, mada razapet, djeluje kao pobjednik podignute glave i otvorenih očiju. Prema riječima autora velečasnog Zlatka Sudca, prikaz je to „živog Krista na živom drvetu’’ koji prikazuje tri otajstva: rođenje, muku i uskrsnuće. U duplji korijena drveta smješten je maleni Isus u jaslama koji prikazuje rođenje naše Domovine. Muka je dočarana razapetim Isusom, kao što je i naša domovina krvlju i mnogim životima dala žrtvu svojoj samostalnosti i slobodi, a iako je razapet(a) i ubijen(a), živi po uskrsnuću: ’’Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijenja’’ (Izajija 11:1) Unutar križa nalaze se i relikvije svih hrvatskih svetaca i blaženika te svetog Padre Pija iz Pietrelcine i pape svetog Ivana Pavla II. (Karol Jozef Wojtyla), zatim posvećeni kamen iz Međugorja, krunica Majke Božje Međugorske, te tekst molitve vlč. Zlatka Sudca za domovinu. Na ovom mjestu, osim braniteljima s našeg područja, odaje se počast i svim drugim nevinim žrtvama prošlih ratova, a svake se godine održava i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje s prigodnim programom.

Izvori:

NEVINOJ PATNJI HRVATSKIH ŽRTAVA SVIH RATOVA (2016.), Udruga policije branitelja

Jastrebarsko, http://www.upbj.hr/?p=643 

Otkrivanje Spomen - obilježja nevinoj patnji hrvatskih žrtava svih ratova (2016.), Grad

Jastrebarsko, https://bit.ly/2X7PI3j

Mnogo je jaskanaca koji su svojim životima i djelovanjem obogatili povijest našega grada i danas počivaju na jaskanskom groblju. Na svoj način i u svoje vrijeme zasigurno je to učinio svaki, svima ili bar nekome poznat sugrađanin, no ovdje možemo spomenuti tek nekolicinu. Ipak koristimo priliku da istaknemo činjenicu da je svaki proživljeni život vrijedan sjećanja, a nama koji još uvijek imamo privilegij živjeti ih, ovi, kao i drugi dragi nam ljudi, neka budu poticaj da svoje živote učinimo upravo takvima: primjerima života koji za sebe i druge imaju smisao i neprolaznu vrijednost.

Grof Stjepan Erdödy (1848.–1922.)

Posljednji od loze Erdödyja u Jastrebarskom, pionir fotografije, strastveni lovac (u dvorcu osnovao prirodoslovni muzej), jedan od utemeljitelja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko.

Ljubo Babić (1890.–1974.)

Prije svega veliki umjetnik i slikar, a zatim i povjesničar umjetnosti, scenograf, ilustrator, kritičar, teoretičar, muzeolog, pedagog, osnivač i voditelj prvog hrvatskog lutkarskog kazališta.

Mirko Škrabe (1866. – 1947.)

Dugogodišnji gradonačelnik, vatrogasni vojvoda, posadio većinu drvoreda u Jastrebarskom.

Vladimir Vlaisavljević (1900.–1943.)

Najznačajniji jaskanski pjesnik (zbirke Kruha i srca, San i java, Balada o Tounjčici)

Ivica Škrabe (1921.–1985.)

Osnivač jaskanskog muzeja, nastavnik likovne umjetnosti u jaskanskoj osnovnoj školi i jedan od najznačajnijih scenografa i kostimografa u povijesti jaskanskog kazališta.

Ljubomir Vučurović (1935.–2003.)

Pjesnik i slikar, jedan od osnivača likovnog društva „ Ljubo Babić“ (zbirke Vode života, Plotuni s nasipa, Osnutak nade).

Antun Bival (1860.–1927.)

Ljekarnik, vlasnik prve ljekarne u Jastrebarskom, jedan od osnivača Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko te njegov dugogodišnji blagajnik, aktivan sokolaš Hrvatskog sokola u Jastrebarskom i član Hrvatskog pjevačkog društva „Javor“ iz Jastrebarskog.>

Izvori:

Potrebica F., Matešić, K (ur.) (2001.), Jastrebarsko 1249.-1999., Jastrebarsko: Naklada Slap, Gradsko poglavarstvo.

Škrabe, N. (1997.), Dobrovoljno vatrogasno društvo Jastrebarsko 1889.- 1997., Jastrebarsko: DVD Jastrebarsko.

Škrabe, N. (2011.), Pisci jaskanskog kraja, Jastrebarsko: Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom u suradnji s Turističkom zajednicom grada Jastrebarskog.

Župa svetog Nikole biskupa u Jastrebarskom spominje se u povelji kralja Bele IV. iz 1257., te na popisu arhiđakona Goričkog Ivana iz 1334. Crkva se nalazi na prirodnom brežuljku pokraj glavne ceste (Šetalište braće Kazić) poviše skretanja prema dvorcu Erdödy, odakle dalje vodi put prema šumi Gović i svetojanskom kraju. U današnjem obliku sagrađena je od 1772. do 1775. jer prva nije veličinom zadovoljavala potrebe župljana. Za vrijeme gradnje je kapela Svetog Petra, koju je dogradio 1561. hrvatski ban Petar Erdödy, pretvorena u sadašnju sakristiju. Ban je u njoj i pokopan 1567. godine, a njegov je nadgrobni spomenik kasnije izmješten i uzidan na južnom zidu. Tada je na sadašnje mjesto pomaknuta sasvim očuvana barokna propovjedaonica koja je podignuta 1759. godine. Crkva je obnovljena 1805. godine te 1880. nakon potresa, a radove na crkvi izvodio je jaskanski graditelj Josip Marion. Od stare crkve ostao je ulaz uokviren baroknim dovratkom s polukružnim nadvratnikom, u čiji je zaglavni kamen uklesana godina dovršetka gradnje - 1775. Glavni oltar svetog Nikole biskupa postavljen je 1913., izrađen po nacrtima arhitekta Hermana Bolléa. Pokrajnji oltari, izrađeni 1922. godine, posvećeni su svetom Roku i svetom Florijanu. Isti se sveci nalaze i na pročelju crkve. Kipovi Srca Isusova i Majke Božje Lurdske ističu se ljepotom i činjenicom da su izrađeni u prirodnoj veličini. Crkva je oslikavana nekoliko puta, a 1922. oslikao ju je Ivan Drusany. Osobitost su dva prizora jaskanskog krajolika s pobožnim župljanima u autentičnim građanskim i narodnim nošnjama. Vitraji su postavljeni 1978. godine prema nacrtima Ivice Škrabea. Jedan od vitraja je i „Božićni prizor“; trajni podsjetnik na prekrasne jaslice koje je desetljećima Ivica Škrabe, a zatim njegov sin Mirko, slagao kao najljepšu scenografiju Tihe noći. Tradicija izrade jaslica proširila se posljednjih desetak godina na cijeli grad kroz djelovanje Udruge jasličara koja svake godine upriliči izložbu jaslica u gradu, a njima su ukrašeni i mnogi jaskanski izlozi. Stražnji dio crkve nadsvođuje pjevalište s orguljama. Prve orgulje datiraju iz 1786., a 1894. kod Heferera u Zagrebu nabavljene su današnje. Kupila ih je građanka Jastrebarskog Veronika Šegudović. Na „hor“ ili pjevalište ulazi se iznutra, kroz toranj koji je nekada bio drven, a novi, natkriven crvenom lukovicom, sazidan je 1757. godine. 2004. stavljena je pozlaćena jabuka na obnovljeni i bakrom pokriveni toranj župne crkve. Iste godine, prilikom skidanja križa i jabuke s vrha tornja tijekom obnove pod župnikom i dekanom Stjepanom Rožankovićem, pronađen je dokument iz 5. prosinca 1900. koji govori o posljednjoj kompletnoj obnovi tornja. Krovište je obnovljeno 2007. godine, a u tijeku je priprema oslikavanja unutrašnjosti i fasade crkve. Osim bogoslužja, u crkvi se odvijaju kulturno-umjetnički programi, predstavljanja knjiga, filmova, stručni skupovi u organizaciji župe, Art-festivala te Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom.

Izvori:

http://www.zupajastrebarsko.hr

http://www.jastrebarsko.hr/vijesti/bogata-izlozba-bozicnih-jaslica/

Ljekarna Bival je među historicistička pročelja središta Jastrebarskog unijela elemente rane secesije. Citat dokumenta Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture koji je pripreman za potrebe zaštite ljekarne kao kulturnog dobra, osim toga kaže: „Zbog sačuvane povijesne konstrukcije, arhitektonskih elemenata i stilskih detalja, građevina ima arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost, a kako je u njoj smještena prva jaskanska ljekarna, neupitna je i njezina kulturno-povijesna vrijednost“. Jedna je od očuvanih zgrada koje su nekad činile vizuru Gajevog šetališta ili „Promenade“, kako su ga jaskanci još nazivali. Već postojeću ljekarnu kupio je Antun Bival (Zagreb, 1860. – 1927.) nakon farmacijskog studija u Beču. Doselio je u Jastrebarsko te se poslovno, a i na druge načine uključio u život grada. Bio je jedan od osnivača Dobrovoljnog vatrogasnog društva Jastrebarsko te njegov dugogodišnji blagajnik, aktivan sokolaš Hrvatskog sokola u Jastrebarskom i član Hrvatskog pjevačkog društva „Javor“ iz Jastrebarskog. Ljekarna je nekoliko puta mijenjala ime; „Ljekarna Bival“, zatim „Ljekarna Svetom Trojstvu“, a kada ju je preuzeo sin gospodina Bivala Aurel, te nakon što je iza drugog svjetskog rata nacionalizirana, mijenja ime u Narodna apoteka. Aurel Bival postaje njen zaposlenik te još dugo i uspješno nastavlja raditi. Zatvara se tek kada je otvorena ljekarna na novoj lokaciji i nakon što je promijenila nekoliko vlasnika. Zanimljiv je razlog zbog kojeg je Aurel Bival, mada mu se taj poziv nije činio privlačnim, nastavio farmaceutski posao svog oca; kako ne bi morali mijenjati izrađenu signaturu i žig s inicijalima AB. Njena je unutrašnjost jednako, ako ne i još zanimljivija nego vanjština. Zadržala je isti raspored prostorija: u prvoj velikoj prostoriji u koju se dolazilo po lijek bile su prekrasne ladice s latinskim natpisima i stojnice (flašice). Jedan je ormar bio za lijekove, te su u njemu uredno bili posloženi i zavoji, čajevi, masti i tinkture. Postojala je i prostorija materijala u kojoj su se pripremali i slagali lijekovi, dok je u dvorištu bilo skladište potrošnog materijala. U dvorištu su presijavali ljekovite čajeve koji su se ljeti sušili na tavanu, a nakon toga pohranjivali u podrum i posebnu prostoriju. Zgrada u kojoj je Ljekarna Bival jedna je od najljepših zgrada u Jastrebarskom očuvana sve do danas, o čemu svjedoče razglednice stare jezgre iz 1916. godine.